“Na filmu, to nije izgledalo naročito dobro”, priznaje Varli. “Nisam bio toliko nezadovoljan kao neki drugi, ali bili smo u cajtnotu. Želja je bila, da oko tih ljudi klobuča voda, međutim, oni su samo stajali unutra, suvi, i to je izgledalo smešno. Meni se činilo da bi se takav, drugačiji izgled mogao ljudima dopasti, ali mi je rečeno da je na predpremijeri izazvao smeh nekih gledalaca, zato je isečeno.”
Pošto je “Milenijum” tematski ambiciozan vremeplovski film čiju liniju pripo-vedanja pokreće jedan krupan vremenski paradoks, veliko pitanje je: kako će tu sadržinu shvatiti iskusno gledalište. Ovo je od presudnog značaja za uspeh filma. Po tom pitanju, Varli je zadovoljan.
“Sa stanovišta vremeplovljenja, najbolje funkcionišu oni delovi koji su u
današnjici”, zaključuje Džon Varli. “Kada se jedna ista scena vidi dva puta iz različitih uglova, uzbudljivo je. To pomaže. Bio sam iznenađen koliko je to korisno. Očigledno da se i publika dobro snašla. Bili smo zabrinuti. Hoće li ljudi to razumeti? Hoće li biti zbunjeni? Sudeći po pismima koja su stigla, razumeli su savršeno. To potvrđuje moje poverenje. Kad pokušaš da snimiš film, uvek si u sukobu sa ljudima koji tvrde da IQ
publike nije na zadovoljavajućem nivou. Smatraju da treba pisati prema apsolutno najnižem zajedničkom imenitelju. Uvek sam osećao da mogu verovati svojoj publici, i drago mi je što vidim da sam bio u pravu.”
112
INTERVJU SA PREDRAGOM RAOSOM
NASTOJIM PISATI NA SVJETSKOM NIVOU
Jedni ga neobično cijene, drugi ne pod‐
porno jesi profesionalni književnik, no bi li
nose, no svi opažaju njegovo postojanje ‐
te se moglo nazvati piscem znanstvene
eto što bismo najkraće mogli reći o Pre‐
fantastike?
dragu Raosu, o kome se svi ne slažu da je
Svakako su mene nazivali, i ovo nije
najbolji jugoslavenski SF pisac, no kome
najgore. No mislim da je to pitanje ma‐
bi se teško moglo zanijekati da je vje‐
nje‐više irelevantno, jer sve su takve po‐
rojatno najplodniji, najbujniji i najorigi‐
djele u biti umjetne, a umjetnici se umjet‐
nalniji. Nakon njegova monumentalnog
nim ne bave. Njime se bave teoretičari.
Brodoloma kod Tbule, uslijedilo je – izuz‐
Stvar je jednostavna: ili jesi pisac, ili nisi
memo li mnoge priče i radio‐drame ‐
pisac, i to je sve. Ili, kako to reče Oscar
dugo SF‐zatišje prekinuto tek romanči‐
Wilde, malo drukčije: “Books are goodly
ćem Mnogo vike nizašto. U općoj krizi
written, or badly written, that's ali.” Hoću
izdavaštva, u općem nezanimanju za taj
reći, za mene je svaka knjiga, pa čak i
žanr, bilo je teško naći izdavača za nje‐
svaka umjetnina, manje‐više ista, bez ob‐
gove mega‐romane. Sad se napokon
zira na žanr i vrstu. Žanr je samo rakurs,
pojavljuje novi, Nul effort, u izdanju zag‐
sredstvo da se dođe do nečega što je u
rebačke Mladosti (biblioteka “Prizma”)
čitavoj literaturi, pa možda i u čitavoj
opsegom upola manji od Tbule, no za
umjetnosti, zapravo isto. Traganje za iz‐
naše prilike ipak neobično opsežan i ‐ bar
gubljenim vremenom? Prošlim, budućim,
po mojemu sudu ‐ jedva manje vrijedan.
paralelnim? Vjerojatno tako nešto. A žanr
Ako je manje divljeg patosa, više je zre‐
je samo forma, njega nameće okolina, i
losti koje donose godine. Nul effort
čovjek mu se, kao svemu nebitnom, mora
potvrđuje našu nadu da SF za Raosa nije
prilagoditi. Ono, međutim, što književ‐
mladenačka avantura nego doživotna
nost čini književnošću, ne da se podvesti
veza. Zgodan povod da malo popričamo s
ni pod koji žanr. Znam da sam sada po‐
njim.
stao možda odviše apstraktan, a apstrakt‐
Ne bih sad ulazio u to jesu li te napokon
ne generalizacije za pisca nisu. Zato ću se
zbog tvojih neslaganja s upravom uspjeli
poslužiti jednom zgodnom pričicom. Ben‐
izbaciti iz Društva književnika, no bio mu
venuto Cellini, slavni renesansni zlatar i
član ili ne bio, neosporno je da si profe‐
kipar, u svojoj još slavnijoj autobiografiji
sionalni književnik.
piše kako je dobio narudžbu da naslika
Zato su me i izbacili, zato što sam knji‐
Bogorodicu. Posao, međutim, nije napre‐
ževnik, pa sam htio o knjizi a ne se za‐
dovao nikako, jer je svako malo prekidao
jebavati s njihovim politikantskim prdo‐
da svoj model ‐ neki šesnaestgodišnji cu‐
klačenjem. Došli divlji, istjerati pitome.
retak ‐ upotrijebi za muške svrhe. Mogu
Uvjet za prijem i opstanak u Društvu ug‐
misliti kolika je svetost zračila iz njegove
lavnom je to da čovjek ništa ne piše, jer
Presvete Djevice! Što je poanta te priče?
tako ne nabija komplekse jednoknjižnih
Žanr ‐u ovom slučaju sakralnu umjetnost
kultumjačko‐književnim birokratima, a ti
znaju biti opasni. Oni pokušavaju prodati
morao pokoriti. Ali je u nj svatko trpao
tezu da je neplodnost znak ozbiljnosti
svoje, jer je žanr zapravo samo medij,
rada i da je od svih glasova najljepši glas
ništa manje nego što su to riječ, slika,
kastrata.
zvuk. Kroz Presvetu Djevicu netko je izra‐
žavao svoj misticizam, netko vjersko
Rekli smo da nećemo o tome.
ludilo, netko istinsku pobožnost, netko
Dobro, nećemo o tome, ali me onda ne
majčinstvo, netko svoje frustracije ili
vuci za jezik.
nježni erotizam. Netko je pak ‐ kao Ber‐
Još nisam ni postavio pitanje. Ti neos‐
nini u Ekstazi Svete Terezije, kojom je pri‐
113
kazao ženu u agoniji orgazma ‐kroz naj‐
naprosto dijete svemirske ere. Kad je
sakralnije motive izražavao najjarećiju
poletio Sputnjik, bilo mi je šest godina,
putenost. Tako je to i sa znanstvenom
kad se čovjek spustio na Mjesec,
fantastikom. Ja sasvim sigurno za nju
osamnaest. Čitavo se moje sazrijevanje
imam sklonosti, no imam sklonosti i za
dogodilo između ta dva događaja. Ne
koješta drugo. Međutim publika, napose
tako davno pročitao sam da je Arm‐
mlada, koja mene i najviše zanima, prih‐
stronga najviše zaprepastio pogled ne na
vaća taj žanr. Ona ga čita, ona ga voli, ona
Mjesec, nego na Zemlju. Da je onda
ga razumije. To je njihov jezik, i ja sam
neposredno doživio spoznaju da je Zemlja
prihvatio taj medij kao što bih u Engleskoj
samo jedna sitna kap u svemiru. Ja sam
govorio engleski. Da mladi ljudi čitaju
tu perspektivu oduvijek imao, nikad
pjesme ‐umjesto što pjesničke zbirke
drukčije Zemlju nisam ni zamišljao. Nikad
izlaze u dvjesto primjeraka ‐ možda bih
nisam imao nekakav unutrašnji osjećaj da
&
nbsp; postao pjesnikom. SF je samo način da se
ja stojim na nekakvoj zemlji, i da se ona
modernim jezikom progovori o vječnim
oko mene širi, i da su iznad mene zvijezde
temama.
‐ ono Kantovo “zvjezdano nebo nad
Ti kao da se braniš od toga da te
nama”. Uvijek mi se činilo da Zemlju
nazivaju SF‐piscem, i u tome nisi sam. To
gledam odnekud odozgo... Hoću reći da
brane i mnogi slavni pisci ‐ da ih sad ne
je kod mene ta percepcija svijeta oduvijek
nabrajani ‐ iako ga pišu. Slutiš li razlog?
bila svemirska, i tu godine ništa ne
mijenjaju. To je naprosto nerazdvojiv dio
Ja mislim da se svaki pisac koji drži do
čovjeka. Zato me, recimo, nikad nije
sebe grozi toga da ga trpaju u nekakav
zanimao zemljopis ‐ Zemlja mi se činila
žanr ‐ bez obzira koji. Kao što niti jedan
beznačajnim
detaljem,
nedostojnim
veliki glumac, recimo, ne želi biti “ko‐
ozbiljnije pažnje. Niti sam putovao po
mičar” ‐iako glumi u komedijama, i kao
svijetu: činilo mi se da bi to bilo naprosto
što nijedan slikar ne želi biti “pejsažist” ili
šetanje po malo većem stanu.
“portretist”. Umjetnost se ne voli ograni‐
čavati, a univerzalnost je i danas, kao što
Danas je, međutim, interes za svemirska
je bila i u Leonardovo doba, trade mark
istraživanja opao...
genija. A nađi mi rasnog autora koji sebe
Mislim da je to neizbježno, jer je pristup
ne smatra takvim!
od samog početka bio kriv, pa je ćorsokak
Recimo Predrag Raos.
bio neizbježna sudbina. Sad samo treba
čekati da se taj zahuktali mastodont, koji
Izgubili ste pravo da idete dalje.
se s tolikom žestinom i težinom zabio u
Bez obzira na tvoje mišljenje o svojoj
prolaz bez izlaza, nekako iz njega
ličnosti, kad se govori o jugoslavenskom
iskobelja. U početku je, s Ciolkovskim,
SF‐u, spominje se samo nekoliko imena.
stvar bila mudra: život ide prema svjetlu,
Jedno je među njima i tvoje. Počeo si
prema energiji, prema novim prostorima,
pisati znanstvenu fantastiku još u pele‐
dakle je čovjekova ekspanzija u svemir
nama, u doba kad je Gagarin letio u
jedan prirodan i neizbježan proces. Osva‐
svojoj svemirskoj dači, kad je cijeli globus
janje je svemira sve od Ciolkovskog i Von
bio fasciniran nagovještajima osvajanja
Brauna bilo zamišljano u golemim, indu‐
nepoznatih dubina univerzuma, što je sve
strijskim mjerilima. Sjećam se one krasne
neobično dražilo maštu. Danas takvih
Oberthove knjige, “Ljudi u svemiru”,
poticaja nema. Pa što te onda tjera da i
možda jedne od najljepših knjiga moga
danas, čovjek u godinama... pardon, u
djetinjstva, u kojoj se govorilo o svemir‐
najboljim godinama...
skim uređajima velikima stotine kilome‐
Za tebe još ima nade.
tara. Međutim je onda intervenirao rat.
... i dalje maštaš znanstvenofantastično,
Hitleru je trebala raketa da Englezima
a ne otrovno suho‐realistično?
baca dinamit na glavu. Von Braun i
njegov Berlinski raketni klub u to su se
Kad poticaj dođe dok je još čovjek jako
ušvercali da bi, pod krinkom ratnoga
mlad, onda njegove posljedice znaju
napora, razvili jedno novo prometalo.
potrajati vrlo dugo, čak doživotno. Ja sam
114
Poslije se Von Braun branio da nije nacist,
sve što nije bilo od ovoga svijeta. A mi
da je njegov projekt rakete bio čista
danas vjerujemo da je sve bilo u znaku
sabotaža, jer je to bilo oružje koje je
jednog egzaktnog, racionalnog, realnog i
daleko više stajalo nego što je vrijedilo. I
empiričnog Galielea. Zapravo se moder‐
to je istina: bilo je to razbacivanje
na, čista i egzaktna znanstvena misao
oskudnih ratnih resursa. Vjerojatno bi sve
iskristalizirala tek mnogo kasnije, i to iz
na tome i stalo, da se nije pojavila
jednog nemogućeg, mističnog, okultnog
atomska bomba. Raketa, unatoč svojoj
napoja. Kao što je i prvi moderni roman,
zastrašujućoj cijeni, bila je idealan nosač
Don Quixote, izrastao iz nemogućeg
za taj zastrašujući teret ‐ bitne su bile
riterskoga šunda. Taj mutež, taj nedo‐
performanse, ne cijena. I to je čitava
statak oslonca i orijentira, znak je pre‐
priča. Let na Mjesec bio je samo de‐
viranja, znak da se nešto zbiva. I to je
monstracija vojne moći. Ako možemo
dobar znak, iako je 99 posto toga smeće.
izbaciti Apolo na Mjesec, možemo i
Rasta nema bez adolescentskog bućku‐
hidrogensku bombu na Kremlj, dakle
riša. Ali ima tu i još nešto, da nabacim
pazite što radite. Da nije bilo tog
jednu ad hoc hipotezu. Današnji su mladi
odmjeravanja snage, velesile bi je morale
ljudi opsjednuti kompjuterima, baš kao
opipati u nekakvom ratu, tko zna kako
što smo mi bili raketama. Pazi, kompjuter
fatalnom. Ili su, što je još gore, mogle
je nešto posve izmišljeno, u njegovom je
izgubiti svaku predodžbu o realnoj snazi
programu sve moguće. To je zapravo
protivnika, a to je jedna užasno opasna
fantasy ‐ kompjuterska igra, neopipljivi
situacija. Ona je dovela do prvog
magnetski zapis. I ako imaš živaca za
svjetskog rata ‐ kad su obadvije strane
digresiju, eto vi još jedne: Jednom sam
vjerovale da će do Božića biti u Berlinu
zgodom gledao neke limačke improvi‐
odnosno Parizu ‐ pa i do drugog, jer je
zacije u Kazalištu mladih. Njihove su priče
Hitler vjerovao da je Sovjetski Savez div
‐njihova odgojiteljica, dama u najboljim
na staklenim nogama. Mogli bismo reći
godinama, to nije mogla opaziti ‐ bile
da je najveća korist od leta na Mjesec bilo
zapravo onakve priče kakve ih pišu
izbjegnuće trećeg svjetskog, vjerojatno
kompjuterske igre. Nema tu svrhovitosti,
nuklearnog i posljednjeg rata, i cijena
neke unutrašnje moralne, psihološke ili
koja se za to platila upravo je trivijalno
tko bi ga sve znao kakve linije ‐ to je čisti
mala. Što se, međutim, osvajanja svemira
random program. Što je možda, zapravo,
tiče, to je bio čist promašaj. Ideja se
životu sličnije, ali protivno našoj želji da
kompromitirala. Svemirski je program bio
ljudsko iskustvo nekako sistematiziramo.
nastavak politike, ne znanosti.
U tim je igrama sve slučajno, moguće sve
Možda odosmo odviše u širinu. Mene je
što se zamisli, samo
ako se pritisne pravo
osvajanje svemira zanimalo više u kon‐
dugme. Mi smo sanjali o moći, a današnja
tekstu mijenjanja ukusa publike. Eviden‐
djeca već imaju svemoć. To me pomalo
tno je, naime, da se interes čitalaca, na‐
plaši. Uz božansku svemoć morala bi ići i
ročito tvojih mladih, sve više udaljuje od
božanska mudrost i božanska dobrota.
znanstvene fantastike, i okreće fantasyu.
Ovako bi se klinci mogli pretvoriti u
Kad ne mogu maštati o realnim ili
software, i sami sebe, svoju ljud‐skost,
pseudorealnim svjetovima, mladi očito
izbrisati bez traga.
trebaju, i maštaju, o irealnim. Kako ti na
SF je uvijek na neki neki način bio
to gledaš?
posvećen svakodnevnici, ali je ujedno bio i
Kad neko doba izgubi orijentire, ide se u
bijeg od realnosti, on je bio iskorak u
misticizam. Ali to možda i nije tako loš
paralelno vrijeme, u kontrolni svijet, iz
znak. Je li ti poznato što su bili bestseleri
kojeg su dolazila upozorenja što bi bilo
u renesansi, što se najviše čitalo?
kad bi bilo...
U renesansi? Ljubavno avanturistički
Ja bih znanstvenu fantastiku radije us‐
romani?
poredio sa zamišljenim eksperimentom.
Što reče jedan slavni fizičar: “Uzmeš
Da, ali samo ako su bili čista fantastika!
Sunce i baciš ga.” Zamišljeni eksperiment
Na klaftre su se gutale okultne knjige i
115
može biti praktički neizvediv, ali mora biti
Zemlje i doveo do kolapsa. To je kolijevka
zamisliv u realnom svijetu ‐ jer kad bi se
za macu iz koje je vrlo teško pobjeći. Mož‐
odvijao u nekom drugom, onda naprosto
da samo Clarkovim zamišljenim gigant‐
ne bi bio eksperiment. Fantasy je, na‐
skim stratosferskim liftom. No imamo li
protiv, naprosto matematičko simulira‐
vremena da ga izgradimo?
nje. Tu je sve dopušteno, sve moguće,
Ti u svojim razmišljanjima polaziš od
potrebno je samo postaviti nekakave
rakete kao jedine alternative, i tako se u
početne konzistentne aksiome.
tvom pitanju zapravo odražava ona naj‐
Zašto čak i to?
veća šteta što ju je pričinilo osvajanje
Mislim, da ako želimo da to bude dobra